Sivert Høyem, jedan od najistaknutijih norveških umetnika u poslednje dve decenije, kao frontmen legendarnog benda Madrugada i kroz svoju uspešnu solo karijeru premijerno dolazi u Beograd, u četvrtak, 13. marta u Zappa Bazu.
Koncertna agencija Rock Svirke, koja organizuje ovaj nastup, najavljuje nam magično veče. Poznajući dosadašnji rad Siverta Høyema, ni ne očekujemo ništa manje. Upravo pred beogradski koncert, iako uveliko na turneji, priznati muzički velikan odvojio je vremena kako bi dao intervju za naš portal. Uživajte u čitanju!
Kako ste? Kako vam prija život na turneji?
Sivert: Hvala na pitanju, dobro sam. Na putu sam već skoro 14 dana, svirajući u zemljama poput Danske, Holandije, Nemačke, Hrvatske, Mađarske i Farskih Ostrva. Jedva čekam da stignem u Beograd!
Moram da vas pitam sledeće. Black metal je bio dominantan u Norveškoj 90-ih, pa kako ste odlučili da svirate drugačiju muziku? Kakvu ste muziku tada slušali?
Sivert: Kada sam bio tinejdžer, black metal još uvek nije bio u ekspanziji, već više na margini u Norveškoj. Više sam voleo alternativni rok koji je dolazio iz Amerike. Cela stvar sa grandžom, naravno. REM, Jeff Buckley, Grant Lee Buffalo i Mazzy Star su takođe bili važni, to su moji rani uticaji.
Svoj prethodni album snimili ste uživo u staroj kući u jednom selu na severu zemlje. Kako ste došli na tu ideju?
Sivert: Volim da pobegnem kad god radim na albumu. Smatram da mi pomaže da se fokusiram i uronim u proces, a takođe donosi novi pogled na muziku. Radio sam u velikim studijima u Los Anđelesu, Berlinu i Njujorku sa Madrugadom, ali već duže vreme želim da uradim nešto na severu. Možda zato što sam dostigao određene godine osećam potrebu da se ponovo povežem sa svojim korenima? Takođe, to je bilo vreme pandemije, pa putovanje u inostranstvo nije dolazilo u obzir.
Kakvo je bilo to iskustvo? Da li je bilo teže nego inače?
Sivert: Nikako. Niksund, malo selo gde smo snimali, je prelepo mesto i veoma inspirativno okruženje za rad na albumu. Takođe, sa modernom opremom za snimanje koju imamo ovih dana, ne morate da budete u studiju za snimanje sve dok imate dobru prostoriju za zvuk.
Hajde sada da pričamo o vašem najnovijem albumu “Dancing Headlights” koji je nedavno objavljen. Da li ste zadovoljni tim izdanjem?
Sivert: Osećam se veoma dobro u vezi sa tim. To je moćna kolekcija pažljivo aranžiranih pesama. Bilo mi je važno da je ovaj album bio malo ubrzaniji i spontaniji nego što je bio ranije. I na ploči On an Island i na poslednjem albumu Madrugade smo se malo više pomučili. Sve pesme na novom albumu su snimljene uživo, sa dosta sirove energije benda. Mislim da je to divno malo izdanje.
Reči koje možda najbolje opisuju vaš rad su “evolucija” i “kvalitet”. Kako uspevate da razvijete početnu ideju i dovedete je do kraja i da svoju kreativnost održite na visokom nivou?
Sivert: Pre svega, hvala vam na lepim rečima! Pokušavam da proširim horizont sa svakim izdanjem. Ne želim da budem zaglavljen na istom mestu, ali i dalje imam prilično dobar osećaj ko sam ja kao umetnik, koje su moje prednosti i šta treba, a šta ne treba da radim. Nova muzika mi je stalno u mislima, pevam i sviram po malo svaki dan, ali ne pišem ništa osim ako se ne osećam nadahnuto.
Da li Ljubav ima šanse protiv savremenog sveta?
Sivert: Mislim da ima. I dalje svi možemo da volimo i poštujemo jedni druge kada se sretnemo licem u lice, čak i ako se ne slažemo po političkim pitanjima. Ljudi su i dalje ljudi, ideološki deo je taj koji će zabrljati stvari. E, da, a ni društvene mreže ne pomažu. Politika je postala onlajn takmičenje u vikanju i trudim se da se držim dalje od nje koliko god mogu.
Vaš impresivan glas je zaista posebna karakteristika i najvažnija stvar kada su vaše pesme u pitanju. Recite nam čemu težite u pevačkom smislu?
Sivert: Uvek sam voleo pevače, i otkad se sećam, to je sve što sam želeo da radim. Inspirišu me sjajni pevači u svim žanrovima, kao što su Nina Simone, Jeff Buckley, Jacques Brel, Howlin’ Wolf, Mahalia Jackson, PJ Harvey i mnogi drugi. Ideja o velikom pevaču za mene je veoma značajna, gotovo duhovna stvar.
Osmislili ste mnoge Spellemannprisen nagrade (koje se konotiraju kao norveški Gremi). Koliko su vam ove nagrade značajne?
Sivert: Nagrade su lepe, ali uspeh u muzici ima više veze sa pronalaženjem svoje publike, stvarnog povezivanja sa grupom ljudi, tako da vaša muzika može imati život izvan bilo kakvog prolaznog prepoznavanja, hajpa ili trendova.
Dostigli ste vrhunac sa bendom Madrugadom, svirali ste rasprodate koncerte, snimali live album na Akropolju, uradili konceptualni album izolovani u skoro napuštenom selu, sarađivali sa poznatim umetnicima, osvojili mnoštvo nagrada. Postoji li nešto novo što biste želeli da probate?
Sivert: Voleo bih da više sarađujem sa drugim umetnicima. Uglavnom sam pisao sam, tako da bi to bio lep izazov za mene. Bar tako mislim.
Već ste svirali u Srbiji, tačnije prošle godine na Arsenal festu u Kragujevcu. Kakva su vaša sećanja na taj nastup?
Sivert: Hahaha… Ono čega se najviše sećam u vezi sa tom svirkom je kako smo smešno kasno izašli na scenu. Mislim da smo nastupali oko 3 ujutro, jer je jedan domaći izvođač svirao mnogo duže nego što je najavljeno ranije te noći. To je najkasniji koncert koji sam odsvirao još od divljih 90-ih, ali uživao sam u svirci.
Hoćete li spremiti nešto drugačije za beogradski nastup? Vaša poruka za publiku koja će doći na taj koncert?
Sivert: Verovatno ću se držati set liste koju sam imao na poslednjih nekoliko nastupa. Stvarno dobro izgleda. Nema potrebe da menjate pobednički tim, hehe… Daću sve što imam, uvek tako radim. Jedva čekam da upoznam moju beogradsku publiku!
Kakva je muzička scena u Norveškoj u poslednje vreme? Da li možete da preporučite nove bendove ili albume iz vaše zemlje koji zaslužuju našu pažnju?
Sivert: Trenutno nije najpogodnija klima za moju vrstu muzike u Norveškoj. Poslednjih godina se sve okrenulo ka mejnstrim popu, ali postoje neki izvođači koje mi se zaista sviđaju. Pre svega, Kvelertak su zaista dobri. Oni su death punk/metal bend koji je bio na turneji sa Metalikom pre nekoliko godina. Takođe mi se sviđa ARY, relativno nova pop kantautorka koja ima mračnu, emotivnu stranu svoje muzike. Zatim, naravno, tu je i moja prijateljica Ane Brun koja je neverovatno impresivna umetnica.